U zoru je podno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cvijeta? - upita Cvijet.- Cvijet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvijetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvijet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i njegovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvijetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvijet? - To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvijetove. - Onda si ti - reče mu Cvijet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvijet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom sjenom zaštitilo Cvjetić.
Nema komentara:
Objavi komentar